Mount St Helens – naučene lekcije
Način na koji ova erupcija potvrđuje biblijsku povijest
Sve dok nisam posjetio vulkan Mount St Helens u saveznoj državi Washington, USA, nisam u potpunosti shvaćao razmjere te eksplozije. Tijekom mnogih godina, naučio sam mnogo o toj erupciji, gledajući snimke, slušajući predavanja i čitajući izvještaje. Kada je ta planina fizički eksplodirala, također je razorila i mnoge ideje o geologiji, ideje koje su bile pogrešne, ali u koje se vjerovalo dulje od stoljeća.
Nakon desetljeća neaktivnosti, Mount St Helens se vratila u život u ožujku 1980., oko dva mjeseca prije svoje eksplozivne erupcije. Dim i podrhtavanje su bili upozorenje da se sprema nešto veliko. Uspostavljene su zone isključenja oko vulkana s obzirom na procjene znanstvenika o tome na koji će se način erupcija odigrati. Međutim, eksplozija je bila veća no što se očekivalo. Uz to, ona je prvo eruptirala postrance, prema sjeveru, umjesto vertikalno. Od 57 ljudi koji su poginuli, svi osim troje, su se nalazili izvan zone isključenja. Pogrešne geološke ideje mogu biti smrtonosne.
Pogrešne geološke ideje odvele su ljude također i u pogrešna razmišljanja o Bibliji – da su događaji koje opisuje mitološki i da se nisu zaista dogodili. Mount St Helens je to promijenila, što je razlog zbog kojeg me toliko zanimalo što se to dogodilo. Ta je erupcija demonstrirala da geološka katastrofa može proizvesti, u roku od nekoliko sati i dana, geološka obilježja za koja se prethodno smatralo da nastaju milijunima godina. Kada vidimo što je taj vulkan načinio u kratko vrijeme, bolje shvaćamo način na koji je Noin potop formirao mnogo veće geološke osobine Zemlje.
Dugi niz godina, geolog Dr Steven Austin istraživao je geološke efekte i posljedice erupcije Mount St Helens. Opširno je pisao o načinu na koji se ova katastrofa odražava na globalnu katastrofu Noinog potopa, što je ključno za potvrđivanje istinitosti Biblije.1
 |
 |
Geološki slojevi nastali za nekoliko sati
Jedno od mnogih iznenađenja bio je 8 m debeo sediment na litici uz North Fork Toutle River (Slika 4). Sačinjen je od finih slojeva (Slika 5). Na osnovu iskaza svjedoka, fotografija i mjerne opreme, poznato je da je sav taj depozit nastao za svega tri sata, od 21 do ponoći 12. lipnja 1980.1Nataložen je iz crnih oblaka finog, vrućeg pepela pomiješanog s plinom, koji je iz vulkana sukljao velikom brzinom – piroklastični tok. Pun pepela i teži od zraka, tok se kretao niz vulkan i riječnom dolinom brzinom većom od 160 km/h, dodirujući zemlju i taložeći pepeo.
Veliko iznenađenje bilo je to što je sediment nataložen u finim laminarnim slojevima. Očekivali bi da katastrofalan, brz tok pepela uzburka fine čestice i formira jednolik, dobro izmiješan depozit. Prema tome, konvencionalno se smatralo da su se fini slojevi akumulirali veoma polako, jedan na drugi, tijekom tisuća godina. Mount St Helens je pokazala da se grubi i fini materijali automatski razdvajaju u tanke, distinktivne pojase, demonstrirajući da se takvi depoziti, iz brzih fluida (tekućina i plinova), mogu formirati veoma brzo. Od tada, laboratorijski eksperimenti su također pokazali da se fini slojevi brzo formiraju i iz vode koja teče.2 To pokazuje da su se fino-laminirani depoziti pješčenjaka u drugim situacijama, poput nekih donjih slojeva Grand Canyon-a,1 također formirali brzo, što se moglo dogoditi unutar vremenskog okvira Noinog potopa.
 |
 |
Brzo urezani kanjoni
Erupcija Mount St Helens također je pokazala na koji način se kanjoni mogu formirati mnogo brže i na način drugačiji od onog što se konvencionalno misli. Trajne erupcije erodirale su debeo sediment nataložen u podnožju vulkana, stvarajući više kanala i kanjona. Jedan takav kanal nazvan ‘Little Grand Canyon’ (slika 6), je oko 40 puta manji od Grand Canyon-a.1 Njegove stijene su do 40 m visoke, njegova širina iznosi do 45 m, te njime prolazi malen potok. Netko tko nailazi na taj kanjon mogao bi lako zaključiti da ga je, polagano i postupno, erozijom stvorio malen potok koji sada njime protječe, tijekom stotina ili tisuća godina.
Međutim, nastanak ovog kanjona je dokumentiran. Izdubio ga je tok mulja nastao nakon što je mala erupcija Mount St Helens otopila snijeg unutar kratera 19. ožujka 1982. Mulj se nakupio iza debrita, probio ih i usjekao taj kanjon u jednom danu. Dakle, potok nije stvorio taj kanjon. Kanjon je stvorio potok.
Dva druga kanjona na bokovima vulkana pružaju dramatičnije dokaze o tome na koji način kanjoni mogu brzo nastati. Loowit Canyon, koji je više od 30 m dubok, iskopan je dijelom u starom, tvrdom vulkanskom kamenu zvanom andezit (slika 7). Još jednom, moglo bi se pretpostaviti da su ga tokovi koji ulaze u kanjon vodopadom, erodirali tijekom tisuća godina. Međutim, mulj ga je erodirao tijekom nekoliko mjeseci u drugoj polovini 1980. Erodira ga i dalje, ali niti približno onako brzo kao tijekom velikih erupcija vulkana. Step Canyon, zapadno od Loowit Canyon-a, je još i veći, dubok preko 100 m. Tokovi mulja koji su se drenirali iz kratera vulkana također su erodirali ovaj kanjon u istom vremenskom roku. Još jednom, snaga mulja prosjekla je kroz čvrstu stijenu, uključujući stare andezitne tokove lave.
 |
 |
Tragovi nisu od glečera
Vulkanska erupcija pokrenula je klizište, pogurala stijene niz planinu i preko krajobraza. Kako su stijene klizale, usjekle su tragove na stijenama ispod (Slika 8). Bilo je uobičajeno da geolozi interpretiraju tragove na stijenama na način da su ih načinili glečeri, dok led i kamenje klize krajolikom. Ipak, ova bi interpretacija bila pogrešna za tragove u stijenama Mount St Helens; njih su načinile brze stijene izbačene geološkom katastrofom, a ne spori glečeri. To znači da mnoga geološka područja prethodno interpretirana kao glacijalna, trebaju biti preispitana, jer možda to uopće nisu.3
Destrukcija šume objašnjava drevni ugljen i šume
Veličanstvena borova šuma oko Mount St Helens prije erupcije podržavala je lokalnu drvnu industriju koja je zapošljavala mnoge. Eksplozija 18. svibnja, zajedno sa klizanjem i kasnijim tokovima mulja, preobrazila je sjeverni dio šume u prostran, siv krajolik (Slika 3). Na nekim mjestima, stabla su uništena i 25 km od vulkana. Lišena su granja i lišća, iščupana ili slomljena, te bačena na tlo u pravcu eksplozije.
Malen dio klizišta, 18. svibnja, survao se u Spirit Lake, sjeverno od vulkana. To je poguralo ogroman val preko jezera i 260 m uz brdo na suprotnoj strani. Kako je jurio uz kosinu, val je pokidao milijun velikih borova i povukao ih u jezero. U početku, njegova je površina bila natiskana plutajućim deblima tako da se voda nije mogla vidjeti. Takvi pokrivači od debala bili bi uobičajeni za vrijeme Noina potopa, jer su šume koje su rasle u pred-potopnom svijetu iščupane destruktivnim potopnim vodama.
Debla koja su plutala u jezeru Spirit Lake, trljala su se međusobno, te ogulila koru i ostatke granja. Taj materijal je potonuo na dno jezera formirajući organski sloj treseta, sugerirajući mehanizam po kojem su, za vrijeme Noina potopa, mogle nastati naslage ugljena.
Iznenađujuće, kako su se debla natopila vodom, nagnula su se i plutala u okomitom položaju (Slika 9). Vremenom, potonula su na dno, teškim korijenjem prodirući u sediment i treset. Početni sediment nataložen u jezeru, podigao je njegovo dno približno 90 m, a dodatni sediment nataložio se tijekom kasnijih mjeseci i godina. Kako je još stabala tonulo, nastala je ‘šuma’ vertikalnih debala s korijenjem zakopanim u sediment na različitim nivoima dna (Slika 10). Da je netko to vidio, a nije znao kako je do toga došlo, mislio bi da je tu raslo više šuma koje su sukcesivno zatrpane. No, takvo bi objašnjenje bilo pogrešno. Vertikalna ‘stabla’ na dnu Spirit Lake-a potječu iz šume koja je uništena u jednom katastrofalnom događaju.
 |
 |
Stabla su također zahvaćena odronom i nošena kilometrima niz North Fork Toutle River. Više od 30 godina nakon katastrofe, uz Hummock Trail, gledao sam debla kako još uvijek izbijaju iz tla. U prošlosti, geolozi su rutinski govorili da su vertikalna debla zarobljena u sedimentu na mjestima gdje su rasla.4 To je ono što su Specimen Ridge table u Yellowstone Park-u tvrdile o višestrukim slojevima tamošnjih vertikalnih debala – da su te šume rasle i bivale zatrpane više puta tijekom više desetaka tisuća godina. Taj je vremenski okvir očito proturječio onom biblijskom. Ipak, Mount St Helens promijenila je to mišljenje i table su u Yellowstone-u uklonjene. Geolozi danas znaju ta stabla mogu biti transportirana vulkanskim katastrofama i ostavljena u uspravnom položaju, kao u slučaju Mount St Helens.
Katastrofična promjena mišljenja
Erupcija Mount St Helens 1980. godine pokazala je mnogo toga o efektima geološke katastrofe. Obilježja za čije formiranje su geolozi smatrali da su potrebna duga vremenska razdoblja, nastala su brzo, unutar sati, dana i tjedana.
Ipak, prema vulkanskim standardima, u povijesti, eksplozija Mount St Helens je bila relativno mala, izbacivši oko 1 km3 pepela. Erupcija Vezuva 79. godine bila je tri puta veća, Krakataa 1883. godine 18 puta veća, a Tambora 1815. godine 80 puta veća. Količina lave u Deccan Traps-u u Indiji je nekih 5 milijuna puta veća. To ukazuje na to da su vulkanske erupcije tijekom Nionog potopa bile milijunima puta veće. Kada razmotrimo stvarnu veličinu biblijske kataklizme, i način na koji je utjecala na cijelu Zemlju, Mount St Helens nam omogućuje uvid u to kako Noin potop objašnjava geologiju svijeta i način na koji je nastala tako brzo.
Jednom kada shvatimo da Biblija nije mit, već bilježi stvarne povijesne događaje, možemo joj pristupiti novim načinom razmišljanja. Tada smo slobodni činiti nova otkrića o našem svijetu i našem mjestu u njemu.
Mount St Helens otkriva fatalne mane radio-datiranja
Eksplozija iz svibnja 1980. razorila je 400 m vrha planine, ostavivši otvoren krater u obliku potkove. Erupcija se nastavila tijekom te godine, no do listopada vulkan se smirio tako da se lava koja je izvirala iz nutrine planine mogla skupljati u središtu (Slika 11). Do 1986. godine formirala je kupolu visoku 350 m, te promjera i do 1060 m. S namjerom testiranja točnosti radioaktivnog datiranja, geolog Steve Austin prikupio je 1992. godine uzorak nove vulkanske stijene (zvane dacit).1
Sve metode datiranja temelje se na pretpostavkama budući da jedino možemo učiniti jest izmjeriti kemijski sastav uzorka u sadašnjosti. Nije moguće vratiti se u prošlost, te izmjeriti sastav uzorka u trenutku njegova nastanka, niti znati što mu se moglo desiti nakon toga. Erupcija Mount St Helens pružila je jedinstvenu priliku testirati metode datiranja, jer nam je poznat stvaran trenutak nastanka kupole magme.
Nakon pripreme niza različitih pod-uzoraka, dr. Austin ih je poslao poznatom komercijalnom laboratoriju kako bi se provelo kalij – argon datiranje. Neki pod-uzorci su pripremljeni od cijele stijene, dok su drugi odabrani kako bi naglasili različite minerale koji čine stijenu. ‘Starosti’ nekih od pod-uzoraka, temeljene na kalij – argon metodi, primjenjujući standardne pretpostavke datiranja, prikazane su u tablici.
Izračunate starosti stijena iz kupole nastale od lave kretale su se u rasponu od 350,000 do 2,800,000 godina, ipak, stijene su nastale tek 10 godina ranije. Očito, ‘starost’ je bila vrlo netočna. Ključna pretpostavka kalij-argon metode jest da sav argon izlazi iz lave dok je ona rastaljena. U tom slučaju, ‘starost’ bi predstavljala vrijeme kada se lava kristalizirala i stijena postala plino-nepropusna. No ta je pretpostavka pogrešna. Stijena je već sadržavala mnogo argona kada se skrutnula i tako dala netočnu ‘starost’.
Neki su prigovorili da su testovi bili neprikladni budući da kalij-argon metoda funkcionira samo na stijenama koje su milijunima godina stare.2 Međutim, plus-minus raspon (1) svakog rezultata poništava taj prigovor. Taj raspon pokazuje preciznost laboratorijskog mjerenja, i u svakom slučaju je raspon greške mnogo manji od izračunate ‘starosti’. To pokazuje da je izmjereni argon bio dobro unutar preciznosti opreme.
Ta rijetka prilika da se testira radioaktivno datiranje poznate starosti demonstrirala je temeljne pretpostavke nisu točne. Vulkanske stijene nastale ovom erupcijom već su sadržavale takozvani ‘kćerka’ izotop koji nije nastao radioaktivnim raspadom od trenutka kada je stijena očvrsnula.
Ti su testovi pokazali da se ne možemo pouzdati u rezultate radioaktivnog datiranja stijena nepoznate starosti
Reference i bilješke
- Austin, S.A., Excess argon within mineral concentrates from the new dacite lava dome at Mount St Helens volcano, J. Creation 10(3):335–343, 1996; creation.com/lavadome.
- Countering the critics: Radio-dating in rubble, Creation 23(3):24–25, 2001; creation.com/radio-dating-in-rubble.
Humci demonstriraju prethodno nepoznatu vulkansku opasnost
Mount St Helens je bila geološka katastrofa, i takve se stvari ne događaju svaki dan. Monitoring i opservacije te erupcije pružile su nov uvid u mnoge geološke osobine nastale tom katastrofom. Jedan primjer je neravno područje brda i depresija nekih 10 km sjeverozapadno od Hummocks planine. Prije Mount St Helens, geolozi su zabilježili slične humke u blizini drugih vulkana, te smatrali da su nastali radom glečera i mulja.
Kada sam hodao planinom Hummocks, područje je uglavnom bilo obraslo mladim drvećem, ali bilo je i jezera, jezeraca, močvara i otvorenih prostora (slika 12). Mounts St Helens krater nazirao se u daljini. Bilo je otrežnjujuće shvatiti da je taj krajolik nekoć bio dio vulkana. Kad je eruptirao, cijela se strana vulkana srušila gurnuvši ogromnu količinu kamena, snijega i leda niz planinu. Klizište se pod vlastitim zamahom kretalo, noseći dijelove vulkana veličine malih brežuljaka uz rijeku North Fork Toutle, preko valovitih rubova i grebena kao da oni ne postoje. Lavina je dolinom rijeke ukupno prešla 22 km i ostavila oko 50 m krhotina na tom području. Da to nije opaženo, vjerojatno ne bismo povezali Hummocks s vulkanskom erupcijom ili shvatili da se ta lavina stijena tako brzo kretala.
Kao rezultat gledanja te lavine i pažljivog istraživanja naslaga, znanstvenici sada shvaćaju da su stotine sličnih naslaga u podnožju vulkana širom svijeta vjerojatno nastale na isti način. To uključuje planinu Egmont na Novom Zelandu, gdje je takva lavina prešla 30 km. U slučaju Mount Shasta u Kaliforniji, SAD, lavina je prevalila 50 km. Tako je erupcija Mount St Helens otkrila ranije nepoznatu opasnost s globalnim implikacijama. Ne samo da je erupcija otkrila nove geološke opasnosti, već je otkrila i druge značajke koje dovode u pitanje široko rasprostranjena geološka vjerovanja. Novi procesi mogu rasvijetliti geološke značajke koje su prethodno pogrešno protumačene, a to je posebno važno za razumijevanje utjecaja Noine poplave na geologiju našeg planeta.
Reference i bilješke
- Morris, J., and Austin, S.A., Footprints in the Ash: The explosive story of Mount St Helens, Master Books, Green Forest, AR, pp. 50–55, 2003. See also: Walker, T., Geologic catastrophe and the young earth, Creation 32(2):28–31, 2010; creation.com/geologist-steve-austin. Return to text. Natrag na tekst.
- Julien, P.Y., Lan, Y., and Berthault, G., Experiments on stratification of heterogeneous sand mixtures, J. Creation 8(1):37–50, 1994. Return to text. Natrag na tekst.
- Oard, M.J. Ancient Ice Ages or Gigantic Submarine Landslides, Creation Research Society Monograph 6, Chino Valley, Arizona, 1997. Return to text. Natrag na tekst.
- Sarfati, J., The Yellowstone petrified forests: Evidence of catastrophe, Creation 21(2):18–21, 1999; creation.com/yellowstone. Return to text. Natrag na tekst.
Readers’ comments
Comments are automatically closed 14 days after publication.